The Belgrade Waterfront: Creation of the city of the future?
During the summer term 2022, students of the University of Regensburg had the opportunity to take part in a week- long excursion to Serbia. They visited the capital...
read articleMina Ristović, M.A. in History from Faculty of Philosophy, Novi Sad
This article examines the dynamics of collective memory, focusing on whose voices it amplifies and whose it marginalizes. Far from being a static recollection, history is actively constructed, contested, and often manipulated. Collective memory not only shapes narratives of the past but also influences the identity of those who remember. The article questions the fate of marginalized voices—indigenous peoples, minority groups, and the politically oppressed—and explores ways to integrate their histories into dominant narratives. By comparing the United States and the Balkans, it seeks to understand whether a more inclusive history fosters social reconciliation or if reconciliation depends on acknowledging and embracing all voices from the past.
„Nacije se muče i teturaju na svom putu; prave užasne greške; sprovode strašne nepravde; i čine velike i lepe stvari. I zar nećemo najbolje voditi čovečanstvo govoreći istinu o svemu ovome, u meri u kojoj se istina može utvrditi?“
W. E. B. Du Bois, Black Reconstruction in America 1860-1880, 1935.
Čiju prošlost podrazumeva „kolektivno sećanje“?
Reči Vilijama E. B. Du Boe se na prvi pogled čine istinitim i očiglednim – i zaista bi tako i trebalo da bude. Pa ipak, danas je i više nego jasno da ključno pitanje nije šta govori prošlost, već kako se ona tumači. Prošlost u sećanju nije mrtva, već predstavlja upotrebljiv, aktivan sadržaj – i upravo u tome leže mogućnosti manipulacije njome (Kuljić 2006). O sličnoj problematici govorio je i Mišel Rolf Trilu 1995. godine, rekavši da je problem određivanja šta pripada prošlosti utoliko teži ukoliko je sećanje kolektivno – odnosno, da individualno sećanje stavlja veliko opterećenje na već problematičan koncept „modela skladištenja“ (nagomilavanja) prošlosti u kolektivnom sećanju. Drugim rečima – kako odrediti početak prošlosti koja se pamti, i koje događaje u to uključiti? Trilu je zaključio da ovaj „model skladištenja“ ne samo da određuje prošlost koja treba da bude upamćena, već i kolektivni subjekat koji treba je se seća. Problematika ove dvojne pretpostavke jeste, dakle, da sama konstruisana prošlost formira konstrukciju kolektiviteta (Trouillot 1995: 16).
Kada su istorijski događaji i iskustva duboko ukorenjeni u proživljenim stvarnostima – načelno u slučajevima koji uključuju nasilje ili marginalizaciju – istoričari su često manje skloni direktnom kontaktu sa njima, ne isključivo iz razloga što ne žele da se „hvataju u koštac“ sa problematičnom prošlošću, već zato što je neretko teško konkretne detalje integrisati u već uspostavljene okvire razumevanja. Primera radi, glasovi i iskustva marginalizovanih grupa spominju se, ne kao sastavni deo istorijskog narativa, već u vidu paralelnih istorija ili odvojenih radova. Zato Trilu postavlja pitanje – da li to zaista nije od velike važnosti, ako znamo da se istorija Amerike danas piše u istom svetu u kojem malo dečaka žele da budu Indijanci? (Trouillot 1995: 16) Imajući u vidu činjenicu da ni sama naučna istorija često ne može u svom opsegu da obuhvati kompletnu sliku prošlosti, nema sumnje da neprestano vreba opasnost od zloupotrebe sećanja, jer se ono – kroz definisanje narativa – često koristi radi formiranja „zvanične“ državne istorije i učvršćivanja u njoj tada postojećeg političkog legitimiteta. (Vasiljević, Sladeček 2015: 14)
U centru akademske pažnje krajem 20. veka javio se tzv. memory boom, odnosno snažno interesovanje akademika za temu kolektivnog sećanja, naročito u kontekstu društvenih trauma i konflikata (Winter 2007: 363), pri čemu se može postaviti pitanje – „Zbog čega je (zvanična) istorija nedovoljna“? (Vasiljević, Sladeček 2015: 19) Naime, nasuprot „zvaničnoj“ istoriji kao (manje-više) linearnoj i homogenoj naraciji, pojavljuju se neskladne memorije – pre svega društveno „isključenih“ ili marginalizovanih grupa, sa njihovim alternativnim sećanjima koja se ne poklapaju s većinskim ili službenopolitičkim. Pri tome, u ovom slučaju u pitanju ne moraju biti kontradiktorna sećanja – odnosno sećanja od kojih je jedno istinito, a drugo lažno, već jednostavna nesaglasnost: ono što za jednu grupu može predstavljati herojsko delo, za druge može biti izvor traume. (Vasiljević, Sladeček 2015: 19) Prošlost jedne zajednice mora, dakle, predstavljati prošlost svih njenih društvenih entiteta.
Institucionalizacija istorije – kolektivno sećanje naspram istorije marginalizovanih
Ko ima pravo da ispriča istoriju? Ako kolektivno sećanje predstavlja zajedničku, često institucionalizovanu prošlost, negovanu u okvirima određene društvene grupe, šta se, onda, događa sa prošlošću onih čiji glasovi nisu deo tog kolektivnog narativa, koji se sa njim ne poistovećuju i koji mu se – čak – protive? Kako stvoriti kolektivno sećanje u društvu inherentno opterećenom unutrašnjim neslaganjem, kada istorije članova tog „kolektiva“ suštinski negiraju jedna drugu?
Upečatljiv primer ove svojevrsne borbe naročito je vidljiv slučaju Sjedinjenih Američkih Država pri ozvaničenju istorije afroameričkog stanovništva. Nadaleko je poznato da se američko društvo dugo oslanjalo na narativ američkog sna – napretka, tolerancije i slobode, pri čemu je nacionalna istorija oblikovana i prikazana kao priča o uspehu države izgrađene na osnovu demokratskih ideala. Ipak, u pozadini ovog zvaničnog narativa našla se tamna senka prošlosti – istorija ropstva, segregacije, rasne mržnje i netolerancije prema Afroamerikancima, domorodačkim narodima i drugim manjinama. Kako, onda, uspostaviti zvanični narativ u kolektivnom sećanju koji može da obuhvati obe ove instance američke prošlosti, ako će se jedna strana uvek naći uvređenom, a druga – povređenom?
Zahtevi za reevaluacijom osnovnog narativa, započeti u godinama borbe za građanska prava, nisu još stali – oni svog odjeka imaju i danas, kada se osnovno „pomirenje“ istorija smatra postignutim, ali ne i dovršenim. Pored velelepnog državnog projekta Smitsonijana – Nacionalnog muzeja afroameričke istorije i kulture, otvorenog 2016. godine, jedan od najlepših odjeka ovog procesa može se pronaći u projektu advokata Brajana Stivensona – simboličnom Legacy muzeju. U pitanju je muzej memorijalnog sadržaja koji prati period od ropstva do savremenog sistema masovnog hapšenja, prikazan kroz multimedijalne izložbe koje, na vrlo potresan način, podsećaju posetioce na nepravde i traume sa kojima se afroameričko stanovništvo SAD-a suočavalo. Naglasak čitavog muzeja jeste, dakle, na žrtvi koju su oni podneli u proteklim vekovima, što – ipak – nije dovoljno za pronalazak njihovog mesta u istoriji i kolektivnom sećanju. Ovakva percepcija, iako značajna za razumevanje istorijskih nepravdi, može pak imati teške posledice po moral i identitet zajednice – drugim rečima, kako da se izgradi uspešna zajednica ako se ističe samo tragična strana njene prošlosti? Nije, dakle, dovoljno samo priznati da je nečega bilo, odnosno da se nešto zaista dogodilo, već je neophodno pronaći tome mesto u istoriji. Uzmimo u obzir projekat „1619“ magazina New York Times – niz diskusija o ulozi ropstva u razvoju nacije, u kojima sama 1619. godina predstavlja momenat dolaska prvog broda popunjenog robovima, čime se sugeriše da ovaj događaj – u stvari – označava temelj izgradnje države. U pitanju je, dakle, jedan od projekata koji naglašava da istorija ropstva nije „podistorija“ ili alternativna istorija u odnosu na osnovni tok američke prošlosti, već da je ropstvo oblikovalo svaki aspekat američkog društva – od njegove ekonomije, preko kulture pa sve do politike. Ovim se postiže svojevrsna validacija afroameričke prošlosti i, premda na vrlo površan način (ali jedini koji istorijska nauka i sećanje mogu da pruže), priznaje značaj nevoljne žrtve podnet pri izgradnji države koja danas postoji.
Preformulacija sećanja: marginalizovane zajednice i njihova prošlost na Balkanu
Iako istorijsko nasleđe Balkana, ipak, nije uporedivo sa američkim u poglednu konkretnih događaja i iskustava, neka od rešenja koja su Sjedinjene Američke Države primenile u suočavanju sa sopstvenom prošlošću ipak mogu ponuditi vredne lekcije. U pitanju, dakle, nije imitacija američkog istorijskog principa u punom smislu, budući da istorijski problemi ove dve regije nisu identične prirode, već o usvajanju određenih pristupa koji prepoznaju kompleksnost prošlih sukoba i neslaganja. Kako, onda, ovakvo iskustvo preneti na Balkansko tle?
Za dublje razumevanje ove problematike, neophodno je odrediti i o kojim manjinama mi danas govorimo. Tradicionalne definicije manjina, kao one iz izveštaja UN-a i Evropske povelje za regionalne jezike i manjine, neretko naglašavaju manjinski položaj onih grupa koje se razlikuju od većinskog stanovništva po jeziku, religiji, kulturi ili etničkoj pripadnosti. Istovremeno, ovaj koncept danas može se proširiti i na društvene i političke manjine. U savremenom društvu, termin manjine odnosi se i na političke neistomišljenike, pripadnike nevladinih ili aktivističkih pokreta, LGBTQ+ zajednice i slične. Ova, šira definicija uvažava, dakle, činjenicu da se manjinama mogu smatrati svi oni koji su marginalizovani ili ne poseduju uticaj na osnovna kretanja u društvu.
Postavlja se, zato, pitanje: kako na Balkanu, ali i u čitavom svetu, rešiti problem odsustva manjina u kolektivnom sećanju države i nacije, ako je problem inkluzivnosti kolektivnog identiteta i dalje gorući? Odgovor na ovo pitanje leži u redefinisanju pristupa kolektivnom sećanju i identitetu, kako kroz obrazovni sistem, tako i kroz šire društvene i kulturne prakse.
Autorka ovog teksta postavila je ranije primere iz principa Sjedinjenih Američkih Država, budući da iz ličnog iskustva ovakav pristup redefinisanju kolektivnog sećanja smatra dobrom polaznom tačkom ka pomirenju istorijskih konflikata unutar društvene zajednice. Prvi korak ka stvaranju inkluzivne istorije svakako, otuda, jeste prepoznavanje doprinosa svih društvenih zajednica, bez obzira na njihovu veličinu ili dominantnost u široj slici. Potrebno je, dakle, formulisati zajedničku prošlost u kojoj su se različiti društveni entiteti razvijali ne odvojeno jedni od drugih, već kroz međusobno prožimanje, bilo konfliktom ili saradnjom (princip koji je, primera radi, bio vidljiv u projektu 1619). Inicijative poput muzeja, memorijala ili obrazovnih programa usmerenih ka rešavanju ovog istorijskog problema mogu, dakle, doprineti stvaranju leka za problematiku zajedničkog, kolektivnog sećanja, no ipak, sama istorijska nauka ne može u potpunosti da zaleči savremeni problem kolektivnog identiteta, već samo da ponudi prvi korak ka njegovom rešenju.
Kako je i prethodno rečeno, na Balkanu se, kao i u SAD-u, redovno susrećemo sa fragmentisanim kolektivnim sećanjima, pri čemu su različite grupe unutar istog društva formirale sopstvene istorijske narative koji ne samo da se ne poklapaju, već su često međusobno kontradiktorni. U ovu problematiku istorijske, naučne prirode dodatno se danas ugrađuje i politički faktor – slučajevi prisutni na Balkanu, u kojima određeni politički sistemi ili iskazuju svojevrsnu ravnodušnost prema određenim istorijskim problemima konflikata i podela, ili ih eksploatišu radi legitimacije i očuvanja sopstvenog režima – što bi, ipak, mogla biti tema neke kompleksnije studije.
S tim rečenim, neophodno je zaključiti – da bi istorija jedne države zaista bila istorija svih njenih naroda, mora se osloboditi okova selektivne amnezije i postati mesto sastajanja svih glasova prošlosti – što nas pak dovodi do jednog, poslednjeg pitanja: kako rešiti ovaj problem u istoriji ako politika danas nema hrabrosti da se suoči sa njegovim izazovima?
FURTHER READING
Jackson-Preece, Jennifer (2014). Beyond the (Non) Definition of Minority, European centre for Minority Issues (ECMI)
DuBois, William E. B. (1935). Black Reconstrution in America 1860-1880, New York: Harcourt, Brace and Company
Trouillot, Michel-Rolph (1995). Silencng the Past: Power and Production of History. Boston, MA: Beacon Press
Vasiljević, Jelena, Sladaček, M. (2015). Kolektivno sećanje i politike pamćenja, Beograd: Zavod za udžbenike
Kuljić, Todor (2006). Kultura sećanja. Teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti. Beograd: Čigoja štampa