Prije svega želim vam se puno zahvaliti što ste me pozvali na ovaj događaj. Velika mi je čast da govorim ovdje, iako je nakon 30 godina moje znanje jezika poprilično opalo. Početkom ožujka me je nazvao Pavle Matić, predsjednik Zajednice Kosovskih Hrvata ‘Letnica’, i ljubazno me zamolio da ponovo tiska moju kroniku o događajima u Letnici iz 1992. godine koju sam tada napisao (a koja je prvi put tiskana na hrvatskom jeziku 1995.). Njegov poziv je stigao samo dva tjedna nakon početka rata u Ukrajini i već me je u tom periodu, a da nisam to ni htio, sve podsjećalo na ono što sam doživio devedesetih. Bio je to za mene čudan i gotovo zastrašujući trenutak u kojem se prošlost vraća (doslovno kroz telefonski poziv dobrog prijatelja iz tog vremena) i prepliće sa sadašnjošću, čineći kao da se povijest ponavlja.

Nakon ove prve reakcije, bio sam vrlo počašćen što je Pavle želio ponovno objaviti ovaj tekst jer je smatrao da mlađa generacija treba znati što se dogodilo prije 30 godina i da svaka obitelj treba imati primjerak. Za mene kao antropologa nema većeg zadovoljstva kada znam da ono što sam tada stavio na papir, ljudi koji su izravno pogođeni, dakle ovdje prisutni, vide kao prilično točan prikaz događaja iz 1992. Moram priznati da sam tada uložio mnogo truda da napišem ovu kroniku jasno i pristupačno, kako bi je svako mogao razumjeti.

Sažeti ovu traumatičnu priču u nekoliko minuta je nemoguć zadatak, jer to ne bi bilo pravedno prema mnogim osobnim iskustvima. No, želio bih ipak naglasiti nekoliko stvari: da me, kao etnologa, prvenstveno zanima perspektiva jednostavnih ljudi, ‘malih ljudi’, koji u velikim pričama iz tog perioda obično nemaju veliku ulogu. Na samom početku devedesetih godina u Letnicu sam došao kao mladi istraživač, kako bih istraživao ovo poznato hodočasničko mjesto. Hodočašće je bilo ili je trebalo biti predmet mog terenskog istraživanja, ali sam se vrlo brzo suočio s posljedicama rata.

U ljeto 1992. stanovništvo je odlučilo izbjeći u Hrvatsku. Iako u to vrijeme na Kosovu nije bilo rata, ljudi su odlučili napustiti svoje domove i skloniti se u Hrvatsku, gdje su i danas. To je moje istraživanje gurnulo u drugi plan. Još se dobro sjećam kako ljudi nisu mogli razgovarati ni o čemu drugom osim o tom egzistencijalnom pitanju: treba li ostati ili se mora otići. To mi je postala najvažnija tema kojom sam se morao baviti. Tada su me, kao nekoga sa strane, često pitali za mišljenje. Također se dobro sjećam straha među stanovništvom kada su se ratovi u Hrvatskoj i Bosni počeli približavati i diktirati svakodnevicu.

Kad sam od travnja 1992. malo duže boravio u Letnici, stariji muškarci (poput mog domaćina) bili su prikovani uz svoje tranzistore, posebno kasno navečer kada su mogli slušati Radio Zagreb. Mnogi su mladići već bili pobjegli u Hrvatsku, prije svega oni koji još nisu odslužili vojni rok. Riskirali su biti poslani na front u Hrvatsku da se bore protiv svojih sunarodnjaka. Za vrijeme moje prve posjete, kolovoza 1991., većina mladića je već bila napustila selo. Strah se povećao kada su srpski nacionalisti počeli da prijete i dolaskom naoružanih Srba u selo. Srpske vlasti nisu učinile ništa da spriječe incidente. Muškarci iz sela počeli su se organizirati kako bi stražarili noću, imali su samo nekoliko lovačkih pušaka. Tada su počele kružiti lude glasine da su Srbi u susjednim selima do zuba naoružani i da ekstremisti planiraju masakr. Onda smo svi (uključujući i mene) raspravljali o mogućim rutama za bijeg kroz planine do Makedonije.

Ukratko, životom je brzo zavladao strah, pa se počelo ozbiljno govoriti o napuštanju sela. U proljeće se na seoskom trgu pojavio prvi kamion u koji su obitelji spakirale svoj namještaj i ostale stvari. Egzodus janjevačkog stanovništva pojačao je iseljeničku groznicu. Do kraja 1991. već je otišla polovica stanovnika druge hrvatske enklave na Kosovu. Na kraju je velika većina odlučila otići „prije nego što bude prekasno“ i iskoristiti priliku za evakuaciju u Hrvatsku. Ljudi su odlazili iz Skoplja preko Bugarske, Rumunjske i Mađarske. Gotovo svi su napustili svoje domove i imovinu, osim onih bogatih koji su si mogli priuštiti kamion. Već u svibnju 1992. u Hrvatsku su stigli prvi autobusi, a pola godine kasnije većina stanovništva je otišla. Kada sam posjetio Letnicu posljednji put, kolovoza 1994., ostalo je samo 20 domaćinstava.

Zatim sam u prosincu 1993. godine obišao sela u kojima su bile smještene izbjeglice. Novi dom privremeno su pronašli u nerazrušenim kućama izbjeglih Srba. Mnoge kuće nisu imale tekuću vodu, neke uopće nisu imale grijanje, a struja je često bila jedini luksuz. Većina izbjeglica nije bila sretna što su zauzeli tuđe domove i koristili se tuđim imetkom jer su i oni također pobjegli iz svojih domova. Jedna žena mi je kazala da joj se često usred noći činilo da čuje „glasove“ ili da čuje ljude koji kucaju na vrata i da su se prethodni stanari vratili. Vjerovalo se da zauzimanje tuđe kuće donosi nesreću.

Prve godine su bile jako teške. Imali su velike poteškoće u prilagodbi ovoj sredini i zato što nisu bili prihvaćeni od autohtonih Hrvata. Nije bilo poslova niti novca. Kasnije se situacija popravila, mislim da vam to ne trebam objašnjavati. Od 1995. svi su dobili hrvatsko državljanstvo, što je tada značilo uklanjanje formalnih zapreka integraciji u hrvatsko društvo. Unatoč tim poboljšanjima, i dalje je bilo teško živjeti u ovom prilično devastiranom dijelu Hrvatske – gdje ništa nije funkcioniralo i gdje se gospodarstvo moralo graditi ispočetka. Ipak, postojali su i neki pozitivni uvjeti u kojima je seoska zajednica sa Kosova ostala netaknuta, što je znatno ublažilo poteškoće povezane s egzodusom. Slično prirodno i kulturno / vjersko okruženje (sa sličnim mjestom marijanske pobožnosti naročito u Voćinu) također je bio pozitivan čimbenik koji se ne smije podcijeniti.

Pitao sam se tada, 1995. godine, koliko Hrvatska može postati prava domovina, može li postojati pravi novi “dom” kad se tako bolno gubi stari. Iako ne znam točno odgovor, vjerujem da ste se jako namučili da započnete novi život i da nakon 30 godina možete reći da ste “stigli”.

Further Literature:

Čapo Žmegač, Jasna. 2007. Strangers either way. The lives of Croatian refugees in their new home. New York-Oxford: Berghahn Books

Duijzings, Ger . 1995. “Egzodus iz Letnice. Hrvatske izbjeglice sa Kosova u Zapadnoj Slavoniji. Kronika”. In: Narodna Umjetnost (Zagreb), 32 (2), pp.129-52.

Duijzings, Ger. 1996. “The exodus of Letnica. Croatian refugees from Kosovo in Western Slavonia. A chronicle”. In: Renata Jambrešić Kirin und Maja Povrzanović (eds.), War, exile, everyday life: cultural perspectives. Zagreb: Institute of Ethnology and Folklore Research, pp. 147-70.

Žarković, Petar. 2022. Jedinstvena proslava sjećanja na dolazak u Voćin: Blagdan Bl. Antona Muzića i 30 godina od doseljenje s Kosova. In: Glas Slavonije, 6 November 2022 (press report of the commemoration).